Novi manager, novi save, novo iskustvo, novi početak!
Kao i prethodnih godina, moja karijera na manageru počinje sa voljenim mi klubom.
Šampionska kreće plava pruga!
Fudbalski klub Željezničar osnovan je 1921. godine, a u svojim vitrinama ima jednu titulu Narodne republike BiH, jednu titulu šampiona Jugoslavije, šest titula šampiona Bosne i Hercegovine, pet titula osvajača Kupa Bosne i Hercegovine, kao i tri titule osvajača Super kupa Bosne i Hercegovine, što ga čini najtrofejnijim fudbalskim klubom u Bosni i Hercegovini.
Historija
I Osnivanje klubaFudbal se u Sarajevu organizovano igrao i godinama ranije, još od samog početka XX vijeka. Sarajevski studenti i đaci su iz raznih krajeva Evrope prenosili popularnost ove zarazne igre. Ubrzo su u gradu krenuli s radom i prvi klubovi. Iako je vrlo brzo rasformiran, ostalo je zabilježeno da je prvi klub u gradu bio Osman. Nakon njega, osnovani su drugi klubovi i neki od njih su do početka dvadesetih godina već izgradili određenu reputaciju, i to ne samo u gradu, već i u širim okvirima. No većina postojećih klubova su u manjoj ili većoj mjeri bili povezivani sa nacionalnim strukturama. Tako su dva vodeća kluba u gradu – SAŠK i Slavija, nezvanično bili klubovi hrvatske i srpske zajednice u Sarajevu. Pored njih, postojali su još Đerzelez i Barkohba, nezvanični klubovi bošnjačke i jevrejske zajednice.
Nasuprot njima, postojao je Hajduk, klub koji se generalno vezivao za radničku klasu grada Sarajeva i nije imao podršku bogatijih slojeva unutar nacionalnih struktura. Ipak, sam Hajduk je bio nedovoljan da aktivno uključi sve veći broj zaljubljenika u krpenu loptu i ubrzo su sarajevski momci počeli sa organizovanjem drugih timova na neformalnoj osnovi, igrajući prijateljske utakmice. Iz današnje perspektive, ti susreti bi se mogli nazvati utakmicama „raja protiv raje“ na velikom terenu. Jedna takva grupa momaka je, međutim, odlučila otići korak dalje. Mladi radnici željezničke radionice u Sarajevu, kao i sinovi nekih radnika su u jesen 1920. godine odlučili osnovati pravi klub i dogovorili su se oko osnovnih zadataka. S obzirom na to da je dolazila zima, a finansije predstavljale dodatni problem, realizacija ideje je na kraju prolongirana za proljeće. Jedno je bilo sigurno. Njihovi životi su na ovaj ili onaj način bili usko povezani sa željeznicom i izbor imena kluba se nametnuo sam po sebi.
Kao da se već tada moglo naslutiti da će klub u nastajanju pratiti brojne prepreke. Proljeće 1921. godine je konačno stiglo, mladi željeznički radnici su uspjeli kupiti loptu, ali su naišli na problem igrališta. Postojeća igrališta su pripadala drugim klubovima i za njihovo korištenje su naplaćivali naknadu koju mladi momci nisu mogli plaćati. Naposlijetku su odlučili koristiti vojno vježbalište na Čengić Vili, popularni Egzercir. Prostor je prilagođen potrebama fudbalske igre i prve neformalne aktivnosti su počele. Ubrzo su dogovorene i prve nezvanične utakmice sa drugim sličnim klubovima, ali za veliki iskorak, igranje sa najboljim sarajevskim klubovima, bila im je neophodna registracija u Savezu.
U julu 1921. godine je podnesena molba za prijem kluba u Sarajevski podsavez. Mladi i poletni entuzijasti su bez problema ispunili uobičajene administrativne zahtjeve. Nažalost, činilo se da su neki nastajanje novog radničkog kluba vidjeli kao prijetnju pa su naglo uvedeni dodatni uslovi. Naročito su „glasni“ bili predstavnici klubova sa nacionalnom pozadinom koji su osjetili da bi klub za sve mogao predstavljati ozbiljnog konkurenta u budućnosti samim tim što će imati širu bazu igrača. Uprkos tome, želja je bila dovoljno jaka i 30. jula je nagrađena saopštenjem u kojem je pisalo: „Željeznički športski klub Sarajevo može se primiti za člana Podsaveza tek nakon odigravanja dvije utakmice“. Prema tome, ostalo je još samo da se odigraju dvije utakmice kako bi se dokazalo da je novi klub u stanju bez incidenata organizovati ovakve događaje.
Prva od dvije uslovne utakmice je odigrana 17. septembra protiv SAŠK-a, tada najjačeg bh. kluba. Ona i danas ostaje ubilježena kao prva zvanična utakmica našeg kluba, premda klub još uvijek nije bio formalno primljen u Savez. Odigrana je subotnjeg popodneva na stadionu SAŠK-a u Kovačićima, tada perifernom sarajevskom naselju. Za tu priliku su u Zagrebu kupljene bijele majice, a na istima se izvezao točak lokomotive sa željezničkim krilima, što je bio i prvi grb na dresu Željezničara. Tim je nastupio u sastavu: Stefan Cicvol, Milan Tomić, Vilim Novak, Rudolf Kefer, Milovan Adamović, Stjepan Katalinić, Ludvig Leple, Dragutin Siber, Dimitrije Dimitrijević, Ivan Krajnc i Franjo Cvelfer. U drugom dijelu su nastupili još Ivan Dunkl i Milutin Egić. Poraz od 1:5 je bio realan odraz snaga između dva još uvijek neravnopravna rivala. No rezultat nije ni bio u prvom planu. Prvi pogodak koji je postigao Dimitrije Dimitrijević i simbolika tog dana su nešto što ostaje za sva vremena. Akteri vjerovatno nisu mogli ni pretpostaviti kakvu priču su tog dana pokrenuli.
Već sutradan, odigrana je i druga uslovna utakmica. Poraz od 2:1 protiv Sarajevskog ŠK je značio da je Željezničar bez problema odigrao i drugu utakmice te tako ispunio posljednji uslov za punopravno članstvo u Savezu. U ponedjeljak, 19. septembra 1921. godine, Savez je prihvatio novi klub u svoje okrilje i uvrstio ga u takmičarski kalendar Drugog razreda za sezonu 1921/1922. Od tada, lokomotiva nezaustavljivo ide već više od devet decenija.
II Svaki početak je težakKao novi klub, Željezničar je počeo od najnižeg ranga takmičenja. U to vrijeme, prvenstvo Jugoslavije se igralo po kup sistemu, a učesnici su se dobivali nakon odigravanja ligaških takmičenja na nivou podsaveza. Sarajevski podsavez je imao dva ranga takmičenja koja su se zvala razredi. U prvom su igrali tada najjači klubovi SAŠK, Slavija, Hajduk i Sarajevski, dok su drugi činili Troja, Šparta, Barkohba i novoosnovani Željezničar. Očekivanja nisu bila velika i početni cilj je već bio ostvaren, a to je učešće u zvaničnom takmičenju. Prva utakmica je odigrana 2. oktobra 1921. godine protiv Šparte. Iako je protivnik važio za velikog favorita, izrazito motivisani igrači Željezničara su uspjeli doći do remija. Utakmica je okončana rezultatom 1:1, a odigrana je na igralištu Skenderija.
Ispostavit će se da su postojeći klubovi bili suviše snažni. Nakon neriješenog rezultata u prvom kolu, klub je zaredao sa porazima. Ipak, do kraja prvenstva je ostvarena i jedna pobjeda, i to u posljednjem kolu protiv Barkohbe. Ubjedljivih 7:0 predstavlja prvu pobjedu Željezničara u jednoj zvaničnoj ligaškoj utakmici. Imajući u vidu da su se za pobjedu dodjeljivala dva boda, to je značilo da je Željezničar u prvoj sezoni osvojio ukupno tri. Nažalost, to nije bilo dovoljno za više od posljednjeg mjesta.
Najveći problemi kluba su i dalje bili finansije i nedostatak vlastitog igrališta. Igranje na Skenderiji i Kovačićima je zahtijevalo dodatne finansijske izdatke pa se sve više razmišljalo o izgradnji vlastitog igrališta, kao nekom planu za budućnost. Istovremeno, klub se u tih prvih nekoliko sezona takmičio u Drugom razredu Sarajevskog podsaveza i, uprkos raznim poteškoćama sa kojima se susreću mladi timovi, postepeno je jačao. Konačno, u sezoni 1925/1926 je osvojeno prvo mjesto i Željezničar se prvi put plasirao u viši ligaški rang.
U konkurenciji Slavije, SAŠK-a i Hajduka, Željezničar je osvojio posljednje mjesto u svom premijernoj sezoni. Ipak, reorganizacija takmičenja je dovela do toga da naš klub ostane u prvom razredu. Stečeno iskustvo je iskorišteno i poslije toga je uslijedio period solidnih rezultata. Stvoren je stabilan klub koji je u sarajevskoj regiji po snazi bio odmah iza onih najjačih – SAŠK-a i Slavije. Osim toga, ova dva kluba su upravljala Savezom tako da su nekad igrali ligu, nekad nisu, nekad su se naknadno uključivali ili isključivali, a imali su i značajno iskustvo igranja sa najboljim jugoslovenskim klubovima u okviru povremene zajedničke državne lige. U takvim uslovima, Željezničar je ipak imao sve veću popularnost.
Veliki događaj se desio u kasnu jesen 1932. godine. Dobrovoljnim radom igrača i željezničkih radnika, na Pofalićima je izgrađeno prvo vlastito igralište koje je otvoreno posebnim turnirom. U pripremu igrališta je uloženo jako mnogo truda i finansijskih sredstava i, u vrijeme kada je završen, bio je teren sa najboljom drenažom u Sarajevu. Ipak, utjecaj najvećih klubova tog vremena je spriječio da to igralište bude prihvaćeno. Očigledno je jačanje kluba bila prevelika prijetnja jer sada su postojali temelji za samostalno stjecanje prihoda od iznajmljivanja igrališta, dok istovremeno nije bilo potrebe da se najamnina plaća za igrališta na Skenderiji i u Kovačićima. Prvo su uloženi prigovori na orijentaciju terena koji je bio usmjeren u pravcu istok-zapad, umjesto uobičajenog pravca sjever-jug. Kada im ni to nije uspjelo, pokrenuto je pitanje vlasništva nad zemljom na kojoj se igralište nalazilo. Iako je zemljište već godinama uz odobrenje koristila željeznička radionica, ono je formalno bilo u vlasništvu Središnjeg stovarišta željeznice. Utjecaj najvećih klubova je za rezultat imao da Središnje stovarište naglo počne koristiti ovo zemljište. Tako se činilo da je veliki trud na kraju postao uzaludan, iako su zajednički rad i zajednička nevolja samo još dodatno ojačali duh ovog kluba – karakteristika koja će se u decenijama koje dolaze često ispoljavati.
Dok je čitava pravna procedura provjere vlasništva trajala, Željezničar je na tom igralištu odigrao nekoliko relativno uspješnih sezona. Ponovo je ostvarivan plasman u sredini tabele čime je održana reputacija stabilnog ligaša koji je ponekad znao iznenaditi i one najjače klubove. No sa definitivnim oduzimanjem igrališta je krenuo i rezultatski pad. Posljednje mjesto u sezoni 1936/1937 je trebalo značiti ispadanje u Drugi razred. Na svu sreću, još jedna reorganizacija takmičenja u obliku povećanja broja članova lige je klub ostavila u najvišem rangu Sarajevskog podsaveza.
Finansijski problemi su rezultirali i odlaskom nekih boljih igrača tako da su rezultati krajem tridesetih godina XX vijeka bili vrlo skromni. Uporedo s tim, u omladinskom pogonu je stasavala jedna solidna generacija koja je obećavala. Djelić tog potencijala su pokazali u posljednjim sezonama pred dolazak Drugog svjetskog rata u Sarajevo. U sezoni 1939/1940 je zauzeto odlično drugo mjesto, a vrlo dobri rezultati su ostvarivani i u sezoni poslije. Međutim, ratne strahote su u proljeće 1941. stigle u naš grad i fudbalska takmičenja su pala u drugi plan. Umjesto odlazaka na treninge, veliki broj članova kluba se uključio u borbu protiv stranih agresora i njihovih domaćih kolaboratora. Loptanje je ostavljeno za neka bolja vremena.
Šampionska kreće plava pruga!
1925./1926.
III Traženje mjesta pod suncemDrugi svjetski rat je protekao u neprijateljskoj okupaciji Sarajeva. Svaka normalna aktivnost je bila ograničena, a značajan broj igrača i članova kluba je učestvovalo u borbi protiv okupatora. Istina, klubovi su imali mogućnost nastavka rada u okviru takmičenja organizovanih pod okriljem NDH, no to u Željezničaru nisu htjeli.
Sarajevo je oslobođeno u aprilu 1945. godine, a već u junu su radnici željezničke radionice “Vaso Miskin Crni” odlučili obnoviti rad svog kluba. Ubrzo je održana i skupština na kojoj je jasno potvrđena namjera da društvo nastavi sa radom, uključujući sekcije po brojnim sportovima. Isprva je ideja bila da se ime kluba promijeni u “Vaso Miskin Crni”, ali je Fiskulturni savez BiH to odbio uz objašnjenje da nijedno društvo ne može nositi ime narodnih heroja, tako da je zadržano ranije ime “Željezničar”. U to vrijeme su se sve aktivnosti odvijale pod imenom Fiskulturnog društva Željezničar, a tek je 1950. godine održana i posebna skupština fudbalskog kluba. Uporedo sa administrativnim, odvijale su se i praktične aktivnosti. Krenulo se sa odigravanjem prijateljskih utakmica, a utakmice su igrane na stadionu “6. april” koji se nalazio na Marijin Dvoru i koji nam je od strane Fiskulturnog saveza BiH dodijeljen na korištenje.
Stadion “6. april” na Marijin Dvoru
1945. godine je odigrano prvo prvenstvo u oslobođenoj državi, s tim da su na njemu nastupale reprezentacije republika i pokrajina. Prvo pravo klupsko prvenstvo Jugoslavije je planirano za sezonu 1946/1947, no prethodno je bilo neophodno odigrati kvalifikacione utakmice kako bi se odredili učesnici prvoligaškog karavana. Željezničar je prvo igrao sa sarajevskim klubovima Udarnikom i Slobodom (čijim je ujedinjenjem ubrzo nastao Torpedo) i osvojio je prvo mjesto što mu je garantovalo razigravanje za zajedničku državnu ligu. U razigravanju smo odmjerili snage sa pobjednicima drugih regionalnih takmičenja u BiH, tj. sa pobjednikom banjalučke regije Borcem i pobjednikom mostarske regije Veležom. Pobjedom u Banja Luci u direktnom duelu u posljednjoj utakmici, na tabeli smo pretekli Borac. Na taj način smo osigurali nastup u prvoj prvoligaškoj sezoni odigranoj u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata. To je ujedno bio i najveći klupski uspjeh do tada.
Mlada ekipa Željezničara je sa promjenjivim rezultatima ušla u premijernu prvoligašku sezonu. Ipak, klub je veliki udarac primio kada su vlasti početkom 1947. godine odlučile formirati novi klub Torpedo. Fiskulturni savez BiH je odredio da Željezničar novoosnovanom klubu mora ustupiti svojih šest najboljih igrača. Jedan od njih, Josip “Joško” Domorocki, je izričito odbio da pređe u novi klub, a odgovor Torpeda je bio svojevoljna registracija Karla Skopovija kojeg je Željezničar na kraju ipak uspio vratiti. Otimanje najboljih igrača od jedinog bh. predstavnika u državnoj ligi se neminovno odrazilo na rezultate i Željezničar je na kraju te sezone zauzeo 12. mjesto (od 14 klubova). Ishod je bio ispadanje u niži rang.
Tvoje NE učinilo te vječnim!
Iako rezultati ni u drugoligaškom društvu u sezoni 1947/1948 nisu bili baš najbolji, konačni plasman je trebao biti dovoljan za ostanak u tom rangu. Međutim, reorganizacija takmičenja u Jugoslaviji nas je smjestila u republičku ligu BiH. Već 1950. godine smo se vratili u Drugu saveznu ligu u kojoj smo nastupali dvije sezone. Kada je 1952. ponovo izvršena reorganizacija fudbalskih takmičenja, Druga liga se nije ni igrala. Klub se stoga takmičio u Podsaveznoj ligi grada Sarajeva nakon koje su slijedile vrlo komplikovane kvalifikacije za Drugu saveznu ligu. Iz drugog pokušaja, Željezničar je uspio u konkurenciji Šibenika, Branika (današnji Maribor) i Tekstilca (današnji Varaždin). Već u narednoj sezoni je ostvaren i povratak u najviši rang – Prvu saveznu ligu, i to osvajanjen drugog mjesta iza Zagreba.
Prva savezna liga je, međutim, bila potpuno drugačiji svijet. Veliki broj odličnih klubova i fudbalera je značio daleko jaču konkurenciju, ali istovremeno i priliku mladim igračima u plavim dresovima da pokažu koliko mogu. Predvođeni svojim prvim reprezentativcem u historiji kluba Ilijasom Pašićem, Željezničar je izborio opstanak u sezoni 1954/1955. U sezoni poslije klub nije imao tu sreću. Ponovo smo trebali ispasti u Drugu saveznu ligu. Trebali, ali je po ko zna koji put planirana promjena sistema takmičenja, koja je podrazumijevala da se, umjesto igranja u Drugoj ligi, ponovo krene od regionalnih takmičenja i složenih kvalifikacija, no ovaj put za prvoligaško društvo. Nakon brojnih utakmica, Željezničar je na kraju bio bolji od Borova, Splita i kragujevačkog Radničkog te se ponovo našao u društvu najboljih.
Nekoliko zapaženih rezultata i dosta dobar proljetni dio prvenstva nam je osigurao plasman u sredini tabele. Nažalost, još jednom je druga sezona u prvoligaškom društvu bila kobna. Nekoliko nesretnih rezultata i samo jedan bod zaostatka za Sarajevom su podrazumijevali novo ispadanje u Drugu ligu. Čak ni ubjedljiva pobjeda nad gradskim rivalom od 4:1 u posljednjem kolu nije mogla nadoknaditi ranije gubitke bodova.
Paralelno sa ovim dešavanjima, izgrađen je i vlastiti stadion, po drugi put u historiji kluba. Stadion “6. april” na Marijin Dvoru je korišten do 1950. godine, ali su regulacioni planovi za izgradnju grada predvidjeli drugu namjenu za prostor pored Srednje tehničke škole. Klub je privremeno prešao na armijsko igralište na Skenderiji, ali je mnogo bitnije da je godinu dana ranije, u maju 1949. godine, u sarajevskom naselju Grbavica počela izgradnja potpuno novog sportskog centra. Radnici željeznice, vojnici i brojni dobrovoljci stanovnici Sarajeva su učestvovali u pripremi terena, a sa Marijin Dvora je prebačena drvena zapadna tribina. Konačno, 1953. godine je otvoren stadion Grbavica. Vrijedi istaći da je stadion u to vrijeme imao i atletsku stazu koja se koristila i za biciklističke trke, a isti je korišten od strane svih članova Sportskog društva Željezničar.
IV Gigant se stvaraNovo ispadanje u niži rang nakon neuspješne sezone 1958/1959 nije shvaćeno tragično. Klub je imao dobru generaciju mladih igrača od kojih su se tek očekivali pravi rezultati. Plasman u Prvu ligu im je izmicao za dlaku. Ipak, treća sreća i prvo mjesto u sezoni 1961/1962 su donijeli povratak u Prvu saveznu ligu. Predvođeni Vlatkom Konjevodom s klupe, te na terenu sa Osimom, Smajlovićem, Radovićem, Kokotom, Kulovićem i ostalim, “plavi” su na gol-razliku osvojili prvo mjesto ispred tuzlanske Slobode. Bilo je to rađanje jednog tima koji će obilježiti sarajevski, bosanskohercegovački i jugoslovenski fudbal u prelazu iz šezdesetih na sedamdesete godine XX vijeka.
Potencijal ovog tima se vidio već u prvoj sezoni nakon povratka u Prvu saveznu ligu. Odlično treće mjesto je bio najveći uspjeh tima do tada, a to je Željezničaru donijelo i prvi nastup u nekom evropskom takmičenju, tadašnjem Srednjoevropskom kupu. Lijepa igra i često ubjedljive pobjede su krasile ovaj tim. Mišo Smajlović je bio i najbolji strijelac prvenstva, dok su nastupi u Evropi bili zapaženi zbog izbacivanja velike Austrije iz Beča. MTK iz Budimpešte je nakon toga bio prevelika prepreka jer je mađarski fudbal u to vrijeme bio među najjačim u svijetu.
Slične igre su pružane i u narednim sezonama. Plasman u prvom dijelu tabele u konkurenciji drugih snažnih klubova su bili nagovještaj onoga što dolazi. U klubu su stasavali novi igrači. Nadolazeće zvijezde poput Katalinskog, Hadžiabdića, Bukala, Bratića, Spreče, Mujkića i drugih su dopunjavale već dovoljno respektabilan sastav plavog tima. Kada je prvi tim u narednoj sezoni preuzeo stručni štab na čelu sa Milanom Ribarom, posljednja kockica je bila složena. Lokomotiva je grabila naprijed.
Šampionska kreće plava pruga!
Željezničar 1966/1967.
Stoje s lijeva: Josip Katalinski, Stevica Krsmanović, Enver Hadžiabdić, Dušan Jovanović, Ivan Osim i Fikret Mujkić; donji red: Nusret Kadrić, Branimir Jelušić, Blagoje Bratić, Josip Bukal i Edin Sprečo;
Kroz ovaj period, Željezničar je svoje domaće utakmice igrao na stadionu Grbavica. No drvene konstrukcije su narušile sigurnost objekata pa je odlučeno da se krene u rekonstrukciju. Zbog toga je Željezničar u ljeto 1968. godine privremeno prešao na gradski stadion Koševo na kojem će nastupati narednih osam godina i na kojem će postići velike rezultate. Za to vrijeme, na Grbavici će se izgraditi novi objekti, uključujući betonske tribine uz istočnu i južnu stranu terena.
Umiješati se u tzv. “veliku četvorku” je bilo izuzetno teško. Bili su to klubovi koji su iz godine u godinu dominirali domaćim fudbalom, a i finansijski su mnogo bolje stajali te su bez problema dovodili najbolje igrače iz drugih sredina. Odgoj vlastitih snaga je bio jedini mogući način da im se ostali kvalitetno suprotstave. U Željezničaru se radilo upravo to. Buduće zvijezde evropskog fudbala su rasle na Grbavici i u svakoj sezoni su samo iznova potvrđivali svoj potencijal. U sezoni 1969/1970 su nas tri boda dijelila od prvog mjesta. Sezonu poslije smo bili drugi sa četiri boda zaostatka za Hajdukom. No sve je to bio samo uvod u ono što je uslijedilo.
V Od zvijezda do trnjaSezona 1971/1972 će vječno ostati upisana kao najsvjetlija u dugoj klupskoj historiji. Ne samo da je to bila prva državna titula ovog kluba koji je postepeno i uz neobično brojne prepreke izrastao iz skromnog radničkog kluba u respektabilnu silu. Godine rada sa mladim igračima u vlastitom omladinskom pogonu i posvećenost stručnog štaba predvođenog Milanom Ribarom stvorili su prepoznatljiv tim. Mnogi su ovaj tim smatrali domaćim predvodnicima tzv. “totalnog” fudbala koji će se pojaviti u to vrijeme na svjetskim terenima. Veliki broj reprezentativaca u svim kategorijama je bio dokaz kvalitetnog rada, a titula osvojena 1972. je kruna uspjeha i dugogodišnjeg rada.
Šampionska kreće plava pruga!
Željezničar šampion 1972.
Čitavim tokom sezone se odvijala trka između dva kluba – Željezničara i Crvene zvezde. Ostali klubovi nisu bili ozbiljan konkurent u tom trenutku. Iz kola u kolo su se redali sjajni rezultati. Pobjeda od 8:0 protiv Maribora će ostati zabilježena kao najveća pobjeda Željezničara u jugoslovenskom prvoligaškom društvu, a pobjeda od 4:0 nad Partizanom u Beogradu u posljednjem kolu je označila i definitivan kraj tijesne i uzbudljive borbe. Željezničar je postao šampion Jugoslavije. Slobodan Janjuš, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Blagoje Bratić, Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Branimir Jelušić, Božidar Janković, Josip Bukal, Edin Sprečo, Avdija Deraković, ali i Slobodan Kojović, Fahrija Hrvat, Džemaludin Šerbo, Nusret Kadrić, Hajrudin Saračević, Miloš Radović i Željko Rodić su ubilježili nastupe u toj fenomelanoj sezoni.
Osim šampionske titule, klub je u istoj sezoni ostvario zapažene rezultate i u Kupu sajamskih gradova (takmičenju koje je vremenom preraslo u Evropsku ligu). Željezničar je redom izbacivao klubove kao što su Brugge, Bologna i St. Johnstone, no još jednom su se Mađari pokazali kao neprelazna prepreka. U četvrtfinalu, bolji od nas je bio Ferencváros. Obje utakmice su završile rezultatom 2:1, ali je mađarska ekipa nakon izvođenja jedanaesteraca prošla u polufinale.
Nažalost, klub kao da se nije mogao nositi sa težinom rezultata koje je postigao i u narednoj sezoni je imao vrlo loš start. Uporedo s tim, zabilježen je i prvi historijski nastup u Kupu evropskih šampiona. Protivnik je bio engleski šampion Derby County koji je sa klupe vodio veliki Brian Clough. U Engleskoj je bilo 0:2, a na Grbavici 1:2. S druge strane, u domaćem prvenstvu smo igrali prilično loše i tek je furiozan završetak sezone donio peto mjesto na tabeli.
U sezonama koje su uslijedile, rezultati i plasman na tabeli su bili sve lošiji i lošiji. Osmo, deveto, dvanaesto mjesto su bili posljedica odlaska onih najboljih igrača, a klupu je poslije devet godina 1976. napustio Milan Ribar. Sezonu 1976/1977 Željezničar je okončao na posljednjem mjestu i klub je, posljednji put u svojoj historiji, otišao u niži rang. Smjena generacija i odlazak velikog trenera rezultirali su naglim padom, a u izuzetno kvalitetnoj ligi, kao što je je bila tadašnja jugoslovenska, prostora za to nije bilo.
U sjeni toga je ostao i povratak na Grbavicu. Rekonstruisani stadion je otvoren u proljeće 1976. godine. Nove betonske tribine i reflektori koji su omogućavali odigravanje noćnih utakmica su bili pravi mali podvig, postignut uz pomoć brojnih prijatelja našeg kluba.
VI Željezničar je evropski hitKao i mnogo puta do sada, svaka nova nevolja u kojoj se Željezničar našao, bila je podstrek za još veće korake. Inat ovog kluba se već prije iskazao kroz stalno izdizanje iznad najraznovrsnijih prepreka, kako onih uobičajenih na koje svi klubovi nailaze, tako i raznih podmetanja. Ovaj put je bilo ovo prvo. Nagla smjena generacija i nemogućnost adekvatne zamjene nekih odličnih igrača je dovela do novog ispadanja u Drugu saveznu ligu. Međutim, to je prihvaćeno kao realnost konkretnog momenta i kao podstrek za novi iskorak naprijed. Strukture kluba su se vrlo brzo organizovale i sve je pripremljeno za ekspresni povratak u društvo najboljih. Poslije duge sezone, u kojoj su i navijači sa velikom posjetom pokazali koliko im znači njihov klub, Željezničar je ubjedljivo došao do prvog mjesta i povratka u prvoligaško takmičenje.
Tim je kroz Drugu ligu vodio Mostarac Sulejman Rebac. Međutim, nakon povratka u Prvu saveznu ligu, uprava je odlučila napraviti zaokret. Bio je to zaokret koji će se pokazati kao pun pogodak. Naime, imenovan je novi stručni štab, na čijem čelu je bio bivši proslavljeni igrač ovog kluba Ivica Osim. Za njegove pomoćnike su, također, imenovani bivši asovi Mišo Smajlović, Boris Bračulj i Velija Bećirspahić. Sa ovim stručnim štabom, Željezničar je promijenio pristup igri, a u prvim sezonama nakon povratka su ostvareni solidni rezultati. Solidni zbog toga što je to bio tim u nastajanju, ispunjen igračima iz vlastitog omladinskog pogona. Mnogi od njih su bili članovi mladih reprezentativnih selekcija, s tim da ih je u budućnosti čekalo mnogo više.
U posebnom sjećanju će ostati sezona 1980/1981. Iako prvenstveni rezultati nisu bili sjajni, Željezničar je prvi put u historiji stigao do finala kup takmičenja. Kup Jugoslavije je bio izuzetno cijenjeno takmičenje, a u toj sezoni su se u finalu našla dva bh. kluba – Željezničar i Velež. Hiljade navijača su došle u Beograd na finalnu utakmicu. U veličanstvenom ambijentu i u jednoj odličnoj utakmici, tog 24. maja 1981. godine su Mostarci bili uspješniji sa 3:2. Nakon osvojene titule šampiona 1972. godine, bio je ovo drugi najveći uspjeh “plavih” sa Grbavice.
Šampionska kreće plava pruga!
Ivica Osim
Finale kupa Željezničar – Velež 1981.
U poluvremenu finalnog susreta šef stručnog štaba Ivica Osim u razgovoru sa fudbalerima
Bio je to nagovještaj dobrih vremena koja su bila pred ovim timom. Već u narednoj sezoni je osvojeno peto mjesto na prvenstvenoj tabeli. Ipak, u sezoni 1983/1984 je napravljen još jedan iskorak. U tada zvanično četvrtoj ligi Evrope, Željezničar je osvojio treće mjesto sa samo dva boda zaostatka za prvoplasiranom Crvenom zvezdom. Ovaj plasman je klubu obezbijedio nastup u Kupu UEFA, prvi put nakon više od deset godina.
Kup UEFA je tradicionalno bio izuzetno jako takmičenje. U sezoni 1984/1985 su tu naatupali timovi kao što su Real Madrid, Ajax, Atlético Madrid, Manchester United, Tottenham Hotspur, Nottingham Forest, Inter Milano, Fiorentina, PSV, Hamburg, Borussia Mönchengladbach, Werder Bremen, Köln, Monaco, PSG, Real Betis, Anderlecht, Spartak Moskva, Sporting, Olympiakós, Auxerre i drugi. U takvoj konkurenciji, Željezničar je ostvario najveći evropskih uspjeh bilo kojeg bh. kluba. Redom su padali bugarski Sliven (0:1, 5:1), švicarski Sion (2:1, 1:1), rumunska Universitatea Craiova (0:2, 4:0) i sovjetski Dinamo Minsk (2:0, 1:1). Plasirali smo se u polufinale. Ostali predstavnici jugoslovenskog fudbala su ispali u ranijim fazama i sada su simpatije čitave države bile na našoj strani. Žrijeb nam je, barem se tako činilo u tom momentu, bio naklonjen. Jedan par su činili velikani Real Madrid i milanski Inter, dok je nama predstojao dvomeč sa neugodnom mađarskom ekipom Videoton. Da nije riječ o lošem timu, dokaz je i činjenica da su prethodno iz takmičenja izbacili PSG, Partizan i Manchester United.
Šampionska kreće plava pruga!
Željezničar - Videoton
Stadion Grbavica: Željezničar – Videoton
Prva utakmica je igrana u Székesfehérváru. Poraz od 3:1 nije bio ugodan, no dobre igre na Grbavici do tada su davale nadu za plasman u finale. U dobroj atmosferi i uz vjeru u prolaz, dočekan je revanš. Krenulo je odlično. Željezničar je igrao dobro, pogotkom Edina Bahtića (najboljeg strijelca Kupa UEFA za tu sezonu) smo poveli sa 1:0. Dobra igra se nastavila i poslije toga. Naši igrači su imali nekoliko odličnih prilika za gol. Kada je u drugom poluvremenu Ćurić postigao gol za potrebnih 2:0, navijači Željezničara su već vidjeli svoj tim u finalu. Međutim, jedna neopreznost na našoj lijevoj strani u posljednjim minutama utakmice je skupo plaćena. Primili smo gol, a najglasniji muk u historiji stadiona Grbavica je zavladao tribinama. Nevjerica i neizmjerna tuga su obilježili kraj ove, iz današnje perspektive, nestvarne priče. Ostaje za pamćenje veliki rezultat, kao i to da je propuštena velika šansa za super finale sa madridskim Realom. Propuštena je šansa za spekakularan rezultat, mada se i samo polufinale jednog evropskog kupa danas može smatrati nevjerovatnim uspjehom nekog bh. kluba.
...Doživjeti možda neću da prođeš u finale i da velikog Reala pobjediš na penale!
Nastup u Kupu UEFA se odrazio i na domaće prvenstvo. Uprkos tome što je tim po kvalitetu igrača kojima je raspolagao svakako mogao više, na kraju je u toj sezoni zauzeto sedmo mjesto, što nije bilo dovoljno za novi plasman u Evropu. No, svejedno, treba zapamtiti da su tu ekipu činili: Dragan Škrba, Mirsad Baljić, Josip Čilić, Branislav Berjan, Refik Šabanadžović, Vlado Komšić, Mehmed Baždarević, Zoran Samardžija, Edin Ćurić, Edin Bahtić, Radmilo Mihajlović, Haris Škoro, Vlado Čapljić, Nikola Nikić, Milomir Odović i drugi.
VII Sjena koja dolaziPoslije najvećeg međunarodnog uspjeha kluba, Ivica Osim je tim vodio još jednu sezonu. Ponovo je osvojeno sedmo mjesto u sezoni 1985/1986, a potom je Osim imenovan za selektora reprezentacije Jugoslavije. Istovremeno je klub napustilo nekoliko prvotimaca koji su otišli ili u inostranstvo ili u neke druge domaće klubove. Rezultatski iskorak je u takvim okolnostima bio nemoguć, no klub je zahvaljujući ranije postavljenim temeljima još par sezona ostvarivao rezultate dovoljne za sredinu tabele.
Na prelasku iz osamdesetih u devedesete godine prošlog vijeka su ponovo stigla teška vremena za klub. Željezničar je u sezonama 1988/1989 i 1990/1991 osvajao šesnaesto mjesto, što je bila posljednja pozicija koja je osiguravala opstanak u Prvoj saveznoj ligi. Istina, sezona između (1989/1990) je odigrana nešto bolje pa je osvojeno solidno sedmo mjesto. Iako je tim s klupe bio predvođen Mišom Smajlovićem, odlazak velikog broja igrača se očigledno nije mogao tako lako nadomjestiti. Također, i izgradnja sjeverne tribine stadiona Grbavica je iscrpila klub.
Smjena generacija je bila neminovna, ali se nije mogla uspješno izvesti “preko noći”. U omladinskim kategorijama su rasli neki novi klinci. U budućnosti će mnogi od njih napraviti zavidne karijere. Igrači kao što su Suvad Katana, Gordan Vidović, Rade Bogdanović, Mario Stanić, Elvir Baljić, Haris Alihodžić, Sead Kapetanović, Sead Halilagić i Veldin Karić ni ne trebaju posebno predstavljanje. Svi oni su kasnije igrali za respektabilne evropske klubove, a većina ih je kasnije stekla i status reprezentativca. No u tim vremenima je to bio prilično mlad tim, najmlađi u Prvoj saveznoj ligi. Stoga ne treba čuditi da je sezona 1991/1992 bila izuzetno turbulentna. Nažalost, ne samo u sportskom smislu.
U zraku se već osjećao dah rata. Hrvatska i Slovenija su već progalsile nezavisnost i klubovi iz tih republika, sada novih država, su se povukli u svoja novoosnovana takmičenja. U Prvoj saveznoj ligi su ostali klubovi iz preostale četiri republike, a među njima je bilo i pet bh. klubova. Željezničar je jesenji dio te sezone odigrao promjenjivo i bilo je izvjesno da bi svaka serija lošijih rezultata na proljeće mogla značiti borbu za opstanak. U proljeće se desilo upravo to. Nekoliko uzastopnih poraza, a onda i štrajk prvog tima su tim doveli do situacije iz koje se bilo vrlo teško izvući. Par utakmica su čak odigrali i juniori. Plasman u polufinale kupa je donekle popravljao vrlo lošu sezonu, no sve je na kraju “začinjeno” početkom ratnih aktivnosti u Sarajevu. Agresija na neke dijelove BiH je već i ranije počela, no u Sarajevu je još uvijek bilo relativno mirno. Uprkos proglašenju nezavisnosti BiH, naši klubovi su još tu sezonu planirali odigrati do kraja. Ipak, 5. aprila je sve i definitivno prekinuto. Tog dana se, između ostalih, trebala odigrati utakmica između Željezničara i beogradskog Rada na Grbavici. Dešavanja od toga dana su nam svima vrlo dobro poznata. Utakmica nikad nije odigrana, a Željezničar je na taj način završio takmičenje u jugoslovenskim takmičenjima. I ne samo to, na taj način je do daljnjeg završena bilo kakva normalna aktivnost kluba. Rat je došao, a sport u Sarajevu i čitavoj BiH je ostavljen za neka bolja vremena.
VIII Izdizanje iz pepelaRat je vrlo lako mogao značiti definitivan kraj za klub. Najveći broj igrača je napustio klub tražeći spas u inostranstvu. Mnogi od njih su tamo ostvarili vrlo uspješne karijere, a neki su postali reprezentativci, i to različitih država. Stadion Grbavica se nalazio na prvoj liniji fronta i već u prvim mjesecima rata je gotovo u potpunosti izgorio. Zajedno sa drvenom zapadnom tribinom, plamen je progutao vrijednu dokumentaciju kluba, a mnogobrojni trofeji i obilježja su zauvijek nestali. Sačuvano je vrlo malo toga, uglavnom ono što se nalazilo po prostorijama koje su se nalazile u drugim dijelovima grada.
Generalno, klub je bio na ivici gašenja. Ponegdje su se i spominjale takve zlonamjerne ideje. Moglo bi se reći da klub u svojoj osamdeset godina dugoj historiji nije bio u težoj situaciju. Sa ovim se ne može mjeriti nijedna prepreka na koju se ranije nailazilo, pa skoro da čak ni gašenje za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo tako okrutno prema ovom klubu. Međutim, sve ono što raznim neprijateljima nije uspjelo ranije, nije moglo ni sada. U tim teškim vremenima, zaljubljenici u plavu boju su, čim se situacija koliko-toliko razjasnila, odlučili da po svaku cijenu održe Željezničar. Mišo Smajlović, Edin Sprečo, Josip Bukal, Vasilije Radović, Boris Bračulj, Hajrudin Đurbuzović, Jusuf Šehović, Esad Ibrahimović, Josip Jurišić, Zdenko Jelić, Hajrudin Čengić i nekolicina drugih pojedinaca su najzaslužniji za opstanak kluba. Igrači su bili članovi Armije BiH, igrao se samo mali fudbal, a treniralo se u školskim salama između odlazaka na prve linije. Ljubav prema klubu je jednostavno bila isuviše jaka.
U jeku rata, klub je učestvovao i na prvom bh. prvenstvu. I pored gotovo nemogućih uslova za rad, Željezničar je osvojio prvo mjesto na jednom od kvalifikacionih turnira, odigranom u Sarajevu za vrijeme jednog od rijetkih potpisanih “primirja”. To nam je osiguralo nastup na završnici prvenstva u Zenici. Iako smo osvojili četvrto mjesto od isto toliko timova, samo učešće je bilo najveća pobjeda. Bio je to dokaz da ni ovaj put, kao ni mnogo puta do tada, Željezničar ne može biti uništen.
Potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Daytonu, u jesen 1995. godine su okončane ratne aktivnosti u našoj zemlji. Savez je vrlo brzo organizovao ligaško takmičenje u koje je, naravno, uključen i Željezničar. Nažalost, veliki broj iskusnijih igrača je napustio državu i klub, tražeći bolje uslove u inostranstvu. Zbog toga je Željezničar u prvu bh. ligašku sezonu ušao sa velikim brojem mladih igrača. Golobradi mladići, još uvijek juniori, iznenada su stekli priliku da igraju u prvoj ligi jedne države. Uprkos potencijalu koji su imali (i koji će tek pokazati u godinama koje su dolazile), iskusniji timovi, uz to i daleko manje pogođeni ratom, su se pokazali prejakim. Ubjedljivi porazi su postali svakodnevnica i nakon nekoliko kola je izgledalo da je opstanak nemoguć. Uz to, klub faktički nije igrao domaće utakmice, jer je stadion na Grbavici još uvijek bio nepristupačan.
Sve će krenuti ka boljem u proljeće 1996. godine. Čitavo naselje Grbavica je u martu te godine reintegrisano i klub je konačno došao do svog stadiona. Tužno je izgledao onako uništen, zarastao u korov, prekriven ostacima granata, sa jedne strane čak i u dodiru sa miniranim područjem. Ipak, entuzijazam zaljubljenika u plavu boju je ponovo došao do izražaja. Stadion je, koliko je to bilo moguće, očišćen i već 2. maja 1996. godine je na njemu odigrana utakmica. Bio je to gradski derbi sa Sarajevom. Konačan rezultat je bio neriješen (1:1), ali je to za klub predstavljalo još jednu, i to puno važniju pobjedu. U proljetnom dijelu te sezone, u tim se iz inostranstva vratilo nekoliko iskusnijih igrača i Željezničar je na kraju došao do pozicije u sredini tabele.
Spomenuti mladi igrači su postepeno skupljali utakmice i prijeko potrebno iskustvo. U sezoni 1996/1997 su prvi put pokazali da se od njih može očekivati više. U prvenstvu se nije uspjelo postići više od sedmog mjesta, no Željezničar je prvi put stigao do finala Kupa BiH. Nažalost, poraženi smo od gradskog rivala Sarajeva. Kada smo u narednu sezonu ušli jači za još nekoliko iskusnijih igrača, navijači su s pravom očekivali više. Međutim, ono što je postignuto nisu očekivali ni najveći optimisti.
Jesenji dio sezone 1997/1998 nije dao naslutiti pozitivan ravoj događaja. Rezultati su bili prilično loši. Nezadovoljavajuće deseto mjesto nije moglo zadovoljiti apetite vjernih navijača. Poslije zimske pauze će se sve promijeniti. U toku pauze je za šefa stručnog štaba imenovan Enver Hadžiabdić. Uz to i još malo dodatnog iskustva igrača, na terenu su se počele redati pobjede. Sjajna serija rezultata je podizala plasman kluba iz kolo u kolo, no vrh je još bio daleko jer su Bosna iz Visokog i Čelik tada dominirali ligom. U to vrijeme su se u BiH igrala tri odvojena takmičenja i UEFA je pokušavala privoliti njihove čelnike da naprave barem zajedničku završnicu, ako se već ne mogu dogovoriti oko zajedničke lige. Takav dogovor je na kraju i postignut pa su na kraju zajedničku završnicu odigrali klubovi koji su se takmičili pod okriljem NSBiH i NSHB. Predstavnici RS su uporno odbijali bilo kakvu priču o zajedničkim takmičenjima. Inače, UEFA je ovim dogovorom uslovljavala nastupe bh. klubova u evropskim takmičenjima.
Dogovor je predvidio formiranje dvije grupe od po tri kluba, jednu u Sarajevu, drugu u Mostaru, pri čemu će četiri predstavnika dati liga organizovana od strane NSBiH. To je značilo da Željezničar mora biti plasiran među prva četiri tima kako bi se plasirao u play-off. Tako je i bilo, a dodatni podstrek je bila činjenica da će se igrati pred sarajevskom publikom na Koševu. Vođeni pozitivnom atmosferom i ohrabreni odličnim rezultatima, naši momci su savladali Bosnu i Zrinjski. Naročito je dramatična bila druga utakmica protiv Zrinjskog. Pobjeda je značila sigurno prvo mjesto i pritisak je bio veliki. Zrinjski se pokazao kao vrlo čvrsta ekipa. Sve do posljednjih trenutaka je bilo neriješeno 1:1. Na našu veliku radost, tada je Zubanović pogodio za veliko slavlje i plasman u finale.
Željezničar 1998.
Tamo smo se susreli s našim gradskim rivalom. Bio je 5. juni, finale kakvo je javnost samo mogla poželjeti jer je stadion Koševo bio pun, navijači su priredili spektakl, a ni igra na terenu nije bila loša. Mora se priznati, Sarajevo je dominiralo većim dijelom utakmice, a Željezničar je prikazao možda i najlošiju igru tog proljeća. Neigranje kapitena Muharemovića se itekako osjetilo. No, i pored toga, bila je to sezona u kojoj je sve bilo kako smo mi to željeli. Minute su odmicale i činilo se da će utakmica završiti bez golova. Uslijedilo je nešto što će se trajno urezati u pamćenja skorijih generacija navijača. U jeku napada Sarajeva, Pehlivanović je na lijevoj strani stigao jednu loptu koja je išla u aut. Izbijena lopta je stigla do Šopovića koji je izvrsno proslijedio u prazan prostor za inače desnokrilnog ofanzivca Hadisa Zubanovića. Zubanović je zaobišao protivničkog golmana i pogodio za neopisivu radost Željinih navijača. Te večeri je ispisana jedna od najljepših stranica klupske historije. Željezničar je osvojio prvu titulu šampiona Bosne i Hercegovine. Posebnu težinu ovom uspjehu dala je činjenica da su tim, uglavnom, činili vlastiti igrači, i to mahom isti oni koji su kao golobradi mladići igrali i prvu bh. ligašku sezonu.
IX Željezničar na vrhuPrva titula šampiona Bosne i Hercegovine je došla poput neke univerzalne pravde poslije izuzetno teškog perioda za klub. U samo nekoliko godina, plavi sa Grbavice su od kluba na ivici ponora stigli do vrha bh. fudbala. Kao rezultat ovog uspjeha, Željezničar je, prvi put kao predstavnik nezavisne BiH igrao i u nekom evropskom takmičenju. U dvomeču sa škotskim Kilmarnockom (1:1, 0:1), nedostajalo je samo malo međunarodnog iskustva kako bi se ostvario prolazak u drugi krug kvalifikacija za Kup UEFA.
Prva sezona poslije titule je bila razočarenje za sve navijače, jer je osvojeno tek sedmo mjesto. Jedini svijetli momenat je bio osvajanje Super kupa BiH, kada je na Grbavici po snježnom vremenu savladano Sarajevo sa visokih 4:0. Ipak, loš plasman u prvenstvu je pozivao na promjene. Stoga je tim pred sezonu 1999/2000 pojačan i vrlo brzo se vidio napredak. Rezultati su bili dosta dobri i na kraju je, zbog poraza u posljednjem kolu, zauzeto drugo mjesto na tabeli. Ipak, i u ovoj sezoni je postignut dogovor o igranju zajedničke završnice pa je Željezničar imao priliku doći do nove šampionske titule. Međutim, istovremeno je ostvaren plasman i u zajedničku završnicu kup takmičenja, koji se igrao u isto vrijeme. Imajući u vidu da je „Željo“ bio jedini klub koji je učestvovao u obje završnice, utakmice su se igrale svaki drugi dan. U tako žestokom ritmu, prvi put u historiji je osvojen kup, ali snage za drugi front nije bilo. Ironično zvuči da su upravo dobri rezultati kluba bili jedan od razloga zbog kojih nije osvojena nova titula šampiona BiH.
No to će se promijeniti već u narednoj sezoni. Ponovo je Željezničar još jači ušao u novu sezonu. Konačno je došlo i do ujedinjenja bh. fudbalskih takmičenja (mada još uvijek bez klubova iz RS) pa je bilo jasno da će prvo mjesto na tabeli značiti i titulu, bez bilo kakvog razigravanja na kraju. Sezona je počela dosta dobro, no zabilježeno je i nekoliko neočekivanih poraza koji su ozbiljno ugrozili šampionske ambicije. Ključni detalj se vjerovatno desio kada je u proljeće 2001. godine na mjesto šefa stručnog štaba postavljen Amar Osim, dotadašnji trener juniora, sin naše legende, Ivice Osima. S njegovim dolaskom je krenula i nezaustavljiva serija pobjeda. Na kraju je osvojeno prvo mjesto, i to sa sedam bodova više u odnosu na drugoplasirani tim. Prethodno je u dvomeču sa Brotnjom osvojen i Super kup BiH, dok je dominacija Željezničara u toj sezoni upotpunjena drugim uzastopnim osvajanjem pehara za pobjednika Kupa BiH. Uspjeh je bio dodatno slađi zbog toga što je u odličnoj finalnoj utakmici savladano Sarajevo sa 3:2.
Dupla kruna je vrlo lako mogla biti ponovljena i u sezoni 2001/2002. Igrači u plavim dresovima su, na čelu sa Amarom Osimom, na krajnje impresivan način i sa čak jedanaest osvojenih bodova više od drugoplasiranog Širokog Brijega odbranili šampionsku titulu. Međutim, na putu ka novoj duploj kruni se ispriječilo Sarajevo koje je u finalu Kupa BiH bilo uspješnije (1:2), i to zahvaljujući pogotku u posljednjim trenucima utakmice.
Odlični rezultati u domaćim takmičenjima su garantovali nastupe u takmičenjima koje organizuje UEFA. Nakon titule osvojene u sezoni 2000/2001, Željezničar je prvi put od 1972. stekao pravo nastupa u najjačem evropskom klupskom takmičenju, koje sada postoji pod novim imenom – Liga šampiona. Nažalost, pali smo već na prvoj prepreci, a bolji je bio bugarski šampion Levski nakon 4:0 u Sofiji i 0:0 na Koševu. Ipak, mnogo bolji dojam je ostavljen u sezoni kasnije. Savladani su Akranes sa Islanda, a zatim i norveški vicešampion Lillestrøm. Plasman u treće pretkolo je značio da smo stigli na jedan korak od plasmana u grupnu fazu takmičenja. Tu smo naišli na atraktivni Newcastle United. Prepuno Koševo i velika želja igrača nisu mogli premostiti razliku u kvalitetu, no poraz od 1:0 je bio častan i pokazao je snagu tadašnjeg tima sa Grbavice. U revanšu smo sa igračem manje na kraju poraženi sa previsokih 4:0. Snaga našeg tima je potvrđena i u susretima protiv Málage. Naime, sistem takmičenja nas je poslije ispadanja iz kvaifikacija za Ligu šampiona poslao u prvo kolo Kupa UEFA. Predstavnik Španije je bio izraziti favorit, ali su uz mnogo sreće prošli dalje nakon rezultata 0:0 i 1:0.
Nastup u evropskim takmičenjima je u određenoj mjeri utjecao na domaće nastupe tako da start prvenstva u sezoni 2002/2003 nije bio idealan. Poraz na domaćem terenu od Rudara iz Ugljevika, samo nekoliko dana prije utakmice na Koševu sa Newcastleom, će mnogi kasnije spominjati kao presudan u toj sezoni. Vrijedi istaći da je od te sezone fudbal konačno ujedinjen na teritoriji čitave države, a kao glavni konkurent za titulu se sada isticao Leotar. Od početka do kraja se vodila velika bitka između ova dva kluba. Mi smo imali sjajnu seriju rezultata na proljeće, ali i Leotar je igrao odlično. Ostali timovi su bili daleko iza na tabeli. U međusobnim duelima smo, zanimljivo, bili bolji i nakon remija u Trebinju (2:2) se činilo da bi to moglo donijeti prevagu na našu stranu. U posljednje kolo smo ušli bodovno poravnati. To je, praktično, značilo da smo morali ostvariti isto što i Leotar kako bi zadržali titulu. Nažalost, poraženi smo u Širokom Brijegu sa 1:0, a čak ni neriješen rezultat nam ne bi pomogao jer je Leotar istovremeno u Ugljeviku slavio protiv Rudara. Bez obzira na neuspjeh, ta sezona će vjerovatno ostati upamćena kao možda i najbolja i najzanimljivija od kada se igraju bh. prvenstva, dok nama može biti čast što smo direktno doprinijeli tome. Kao neka utjeha u rezultatskom smislu, ponovo smo osvojili Kup BiH, po treći put, i to baš protiv Leotara (0:0, 2:0).
X Godine za zaboravCiklusi se neprestano ponavljaju. Historija Željezničara je prožeta stalnim usponima i padovima. Iz svake krize lokomotiva sa Grbavice je izlazila još izdržljivija i jača, ali je i svaki naredni pad teže padao svim zaljubljenicima u plavu boju. Upravo to se može tvrditi za ono što je uslijedilo u ostatku prve decenije XXI vijeka.
Prve naznake pada su se mogle vidjeti u sezoni 2003/2004. Iako je na kraju ponovo osvojeno drugo mjesto, bila je to vrlo turbulentna sezona. Loš start prvenstva se ponovo mogao objasniti nastupima u Evropi. U kvalifikacijama za Kup UEFA je izbačen kiparski Anorthosis, a u prvom kolu nas je čekao škotski Hearts. Ponovo smo svoje domaće utakmice igrali na Koševu, no u Edinburghu smo izgubili sa 2:0. Uprkos neodobravanju većeg dijela navijača, ispadanje iz Evrope je bio razlog za smjenu Amara Osima. Na polusezoni je Željezničar zauzimao tek osmo mjesto na tabeli. Ipak, Milomir Odović je na proljeće vodio tim kroz gotovo perfektnu polusezonu, što je bilo dovoljno za drugo mjesto.
U ljetnoj pauzi je ponovo došlo do smjene trenera. Umjesto Odovića, na mjesto šefa stručnog štaba je postavljen Čeh Jiří Plíšek. Za razliku od dvije prethodne, sezona 2004/2005 je odlično započeta u domaćem prvenstvu. Međutim, u Kupu UEFA je zabilježen sraman poraz od 7:0 protiv Litexa iz Bugarske. Već tada su se pojavila prva previranja u klubu, a sve je prividno riješeno smjenom trenera pred kraj jesenje polusezone. Proljetni dio sezone je odigran vrlo loše i samo su jesenja zaliha bodova razlog za krajnje drugo mjesto na tabeli, treće uzastopno. Iako je to ponovo pružalo mogućnost nastupa u Kupu UEFA, klub tog ljeta nije dobio licencu tako da od evropskih utakmica nije bilo ništa.
Tako je započeo novi težak period za tim sa Grbavice. Šesto mjesto. Peto mjesto. Sedmo mjesto. Deveto mjesto. Bili su to razočaravajući plasmani za naš klub i navijači su s pravom bili nezadovoljni. Nestabilna finansijska situacija, nepostojanje jasne vizije u vođenju tima, brojne promjene trenera i protok velikog broja igrača koji se u klubu nisu zadržavali dugo su obilježili te četiri sezone koje bi većina navijača rado zaboravila. Najveći uspjeh plavih u tom periodu je plasman u polufinale Kupa BiH, što dovoljno govori o stanju krize u kojoj se klub nalazio.
Šampionska kreće plava pruga!
Edin Džeko u dresu Željezničara
XI Povratak na stari kolosijekKonačno, u klubu su u ljeto 2009. godine počeli puhati neki drugačiji vjetrovi. Na veliku radost navijača, Amar Osim je ponovo zasjeo na klupu, a pozitivna atmosfera je počela okruživati Grbavicu. Gotovo momentalno su počeli stizati i dobri rezultati, onakvi kakve Željezničar zaslužuje i kakve treba postizati iz sezone u sezonu. Sedam godina bez titule šampiona, odnosno šest od posljednjeg trofeja za osvajača Kupa BiH je bilo isuviše dugo vremena za klub poput našeg.
Već u prvoj utakmici Osim je učinio ono što je bilo nezamislivo za njegove prethodnike. Pobjeda u Zenici nad Čelikom je došla kao prvi trijumf nakon više od dvije godine bez pobjede u gostima. I baš kao početak sezone 2009/2010, i kraj je bio jednako blistav. Titula je vraćena na Grbavicu nakon godina suše, a malo je nedostajalo i da se domognemo duple krune. Bez nje nas je ostavilo pravilo gola u gostima, koje je presudilo u finalu Kupa u duelima sa Borcem, iako naš tim nije izgubio nijedan meč u ovom takmičenju.
Šampionska kreće plava pruga!
KUP BIH Čelik – Željezničar 0:3
Ipak, ni na ovaj trofej se nije dugo čekalo. Već u narednoj sezoni je osvojen Kup BiH, a ni ovaj put naš tim nije osjetio gorčinu poraza. U finalu je savladan zenički Čelik sa uvjerljivih 4:0 u dvomeču, a posebno će se pamtiti sjajan trijumf u Zenici od 0:3, pred velikim brojem naših navijača. Nažalost, još jednom je malo nedostajalo da dođemo do dvostruke titule, jer je u prvenstvu slavio Borac u neizvjesnoj utrci sa našim timom, koja je trajala do tri kola prije kraja prvenstva.
No, naredna, sezona 2011/2012, je konačno donijela novu, dugo očekivanu, duplu krunu. Željezničar je na oba fronta bio bez premca, o čemu svjedoči i rekordnih 35 utakmica bez poraza! Postavljen je i novi rekord u broju vezanih prvenstvenih pobjeda. Niz od dvanaest trijumfa je dospio čak i na prvo mjesto u svijetu, a ni u ovoj, kao ni u prethodne dvije sezone, nije zabilježen poraz u Kupu, gdje je u finalu pao Široki Brijeg.
Dupla kruna 2011./2012.
Sezona 2015./2016.Željezničar u novu sezonu i u europske utakmice prvog kola kvalifikacija ulazi kao nosilac, te ga ''loptice'' salju na Maltu. Željezničar je na Malti slavio sa 2:0 protiv ekipe Balzana, a na svom terenu je ovjerio prolazak u sljedeće kolo rezultatom 1:0.
Malta, Hibernians Stadium. Mjesto na kojem se igrala prva utakmica
U drugom kolu kvalifikacija Željezničara je čekao Ferencvaros, Mađarska ekipa sa odličnom ekipom. Ferencvaros je bio ogroman favorit pred utakmice drugog kola, ali Željezničar na krilima svoje djece dolazi do povoljnog rezultat, golom Beganovića u 90'. minuti utakmice, u prvoj utakmici na Grupama Areni. U revanš susretu Željezničar je uspio odigrati vrhunsku utakmicu, predvodjen trenerom Milomirom Odovićem i tako je prosao dalje. Na Željin kolosijek ka europi ''uskocio'' je Standard iz Liježa i pobjedama od 2:1 u Belgiji, te 1:0 na Kosevu prolazi dalje i tu zavrsava Željina europska prica ove sezone.
Sa prijateljima na putu za Budimpeštu.
Poslije Euro tripa igracima je tesko palo ispadanje protiv Standarda iako su odigrali iznad ocekivanja i sama utakmica sa Standardom je bila uspijeh. Uslijedio je povratak u realnost i na bosanskohercegovacke livade (koje su mi najdraze na svijetu!) i doslo je do krize rezultata na otvaranju sezone. Poslije par kola Odovic je dobio otkaz i na celo ekipe dolazi Vlado Capljic. Koji se zadrzao samo 17 dana na Grbavici i poslije toga je dobio otkaz, jer nije ''protresao'' ekipu i kriza rezultata se nastavila. Uprava donosi odluku da na celo Strucnog staba postavi Edisa Mulalica, bivseg igraca Željezničara i trenera u omladinskim pogonima kluba sa Grbavice. Edis je uspio privesti polusezonu kraju i ekipa je na sredini tabele, na 6. mjestu. Tako stoje stvari trenutno u realnom zivotu, aaaa sada se prebacujemo u Manager Mode i preostaje nam da vidimo kako cu ja odigrati europske utakmice i prvi dio sezone.
Sretno Željo!
Godina osnivanja: 1921.
Adresa: Zvornička 27, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Stadion: Grbavica
Nadimak: Željo, Plavi
Boje: Plava, bijela
Predsjednik: Amar Bajramović, v.d.
Predsjednik Skupštine: Bakir Dautbašić
Direktor: Mirsad Šiljak
Menadžer: Haris Alihodžić
Šef stručnog štaba: Adem Ćatić
