Welcome, Guest.

Autor Tema: Dučeovi „azuri"  (Posjeta: 1081 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline mdacha

  • 06.12.2009.
  • Staff
  • *
  • Postova: 18716
  • Total likes: 872
  • ... continue to fight for victory !!!
    • Awards
Dučeovi „azuri"
« : 18.02.2014, 00:37 »
  • Publish
  • Drugi Mundijal održan 1934. godine u Italiji prvo je veliko takmičenje koje je poslužilo u političko-propagandne svrhe. Smatra se da je fašistički lider Benito Musolini, trijumfom Italije na Mundijalu, zacementirao svoju političku poziciju i uspešno promovisao fašizam. I ovo, kao i mnoga kasnije velika takmičenja, obilovalo je kontroverzama.

    U idealnom svetu sport i politika bile bi odvojene kategorije koje bi se samo u posebnim prilikama dodirivale. U realnom svetu politika neretko (zlo)upotrebljava sport u sopstvene svrhe i za sopstvene ciljeve. Olimpijske igre, svetska i kontinentalna takmičenja, bitne utakmice, svaka sportska manifestacija može poslužiti da se pošalje politička poruka, da se ostvari politički cilj.

    [youtube]http://www.youtube.com/watch?v=_rRYZ6fpdVA[/youtube]

    Ako se pitamo kada je sport postao oruđe u rukama politike, odgovor bi trebalo potražiti u doba između dva svetska rata u turbulentnoj Evropi podeljenoj između fašizma i komunizma, kada su počele da se razvijaju situacije koje će kasnije dovesti do novog velikog rata.

    Mnogi eksperti smatraju da je prvo takmičenje koje je upotrebljeno za političku promociju bilo Svetsko prvenstvo u Italiji 1934. godine. Na „čizmi" u to vreme već 12 godina na vlasti je bio Benito Musolini. U Nemačkoj njegov kolega Adolf Hitler godinu dana ranije je došao na vlast i već je počeo da zavodi čvrstu dikraturu.

    Mundijal 1934. godine održan je u Italiji i osim činjenice da je na njemu trijumfovala Italija, jako se malo zna. Imajući u vidu da postoje retki video zapisi i da su izveštaji bili šturi i politički obojeni, imajući u vidu da je Musolini čvrsto držao medije pod kontrolom, sve se svodi na svedočenje onih koji su u to vreme prisustvovali utakmicama, kao i pojedinim stranim izveštačima koji su pratili takmičenje.

    Ako se za Olimpijske igre 1936. godine u Berlinu kaže da su „fašistička Olimpijada", onda se za Svetsko prvenstvo u fudbalu 1934. godine kaže da je to bio „fašistički Mundijal".

    Kako mnogi smatraju, čim je 1932. godine objavljeno da će Italija dve godine kasnije biti domaćin drugog Mundijala, fašističke vlasti te zemlje učinile su sve da se osigura da domaćin i trijumfuje na turniru.



    Musolini je bio prvi političar koji je shvatio moć sporta i njegovu mogućnost da ujedini naciju, posebno fudbala, koji je nezadrživo osvajao široke narodne mase.

    Profesor Džon Fut sa Univerzitetskog koledža u Londonu, koji je napisao knjigu o italijanskom fudbalu smatra da je Musolini koristio veliko takmičenje za propagandu fašizma.

    „Musolini je bio svestan moći propagande i uobličavanja javnog mnjenja. On je fudbal prepoznao kao narodni sport, koji je mogao da iskoristi da dobije podršku nacije. Musolini je želeo da promoviše sliku 'novog Italijana', hrabrog, fizički privlačnog, energičnog i atletski građenog", rekao je Fut. On je dodao da je Musolini iskoristio takmičenje kao platformu da čitavom svetu pokaže trijumf fašističkog režima.



    Italijanska reprezentacija nazvana je „Musolinijevi azuri", dok je za tu priliku napravljen i poseban dodatni trofej „Kopa del duče" koji je dimenzijama i izgledom zasenio trofej tadašnjeg predsednika FIFA Žila RImea.

    Sam Rime je jednom prilikom rekao: „FIFA ne organizuje ovaj Mundijal već on (Musolini)".

    Cilj je bio da se dokaže superiornost fašistički organizovane države kroz impresivnu sportsku infrastrukturu i da se dokaže superiornost na terenu kroz pobede. Budžet od tri i po miliona lira bio je više nego dovoljan da se organizuje kvalitetno takmičenje. Utakmice su se igrale u Trstu, Milanu, Torinu, Đenovi, Bolonji, Firenci, Rimu i Napulju.

    Većina stadiona je izgrađena u prvih nekoliko godina Musolinijeve vladavine i već tada su predstavljali ponos fašističke Italije. Poslednji stadion izgrađen specijalno za Svetsko prvenstvo je onaj u Torinu, koji je izgrađen za manje od godinu dana. Pop završetku stadion je dobio naziv stadion Benito Musolini.



    Zanimljivo je da su na ovom stadionu bila organizovana takmičenja Svetskih studentskih igara gde je 1933. godine Italija bila domaćin. Igre su poslužile kao generalna proba za Mundijal godinu dana kasnije.

    Za Mundijal su se prijavile 32 reprezentacije, od kojih se 16 plasiralo na takmičenje. Svetski šampion Urugvaj nije želeo da učestvuje na Mundijalu u Italiji da bi se osvetio „azurima" što se nisu pojavili u Montevideu četiri godine ranije kada su oni bili domaćini. U Italiju nisu želeli da dođu ni Čile i Peru, tako da se otvorilo mesto Brazilu i Argentini.

    Od 16 slobodnih mesta na Mundijalu je bilo 12 evropskih reprezentacija, dve južnoameričke (Brazil i Argentina), jedna afrička (Egipat-prva afrička reprezentacija ikada na Mundijalu) i SAD koja je tri dana pre početka takmičenja u eliminacionom meču u Rimu savladala Meksiko.



    Poziv za učešće dobila je i Velika Britanija, ali sa Ostrva je stigao prilično arogantan odgovor.

    „Nacionalne asocijacije Engleske, Škotske, Irske i Velsa imaju dovoljno posla sa svojim internacionalnim takmičenjima koja su, čini mi se, daleko bolja od Svetskog prvenstva koje se održava u Rimu", rekao je tadašnji član Komiteta Fudbalske asocijacije Čarls Satklif. Englezi će nakon toga jedini put svoju fudbalsku „superiornost" na terenu dokazati 1966. godine kada su jedini put (uz vetar u leđa od sudije) postali svetski šampioni.

    Kao što je ranije rečeno, fašističke vlasti su se trudile da Italija osvoji titulu. „Azuri" su imali jaku reprezentaciju predvođenu legendarnim Đuzepe Meacom, ali su se pojačali sa nekoliko igrača koji su na prvom Mundijalu četiri godine ranije nastupali za tadašnjeg finalistu, reprezentaciju Argentinu.



    Za „Azure" su nastupali Argentinci Orsi, Guatija, Demarija i Luis Monti (ključni argentinski fudbaler), dok je pored njih mesto našao i Brazilac Garisi.

    Koliko je takmičenje ozbiljno shvaćeno govori i činjenica da je harizmatični trener Vitorio Poco je prethodno bio poslat u Englesku da uči taktiku od, kako se smatralo, najboljih trenera.

    Zanimljivo je da Italija kao domaćin nije imala garantovano učešće na Mundijalu, već je za to morala da se kvalifikuje, što je i učinila pobedom nad Grčkom. Italijani su Grke dobili rezultatom 4:0, ali su se navodno Grci sami povukli nakon obećanja Musolinija da će izgraditi stadion u toj zemlji.

    I pored činjenice da je Italija imala izuzetno jaku reprezentaciju, pojačanu sa četiri Argentinca i Brazilcem, na svojoj strani je imala i sudije. Na izbor sudija ključan uticaj je navodno imao Musolini, koji je lično birao ko će deliti pravdu na mečevima na kojima igra Italija.

    http://www.rts.rs/upload/storyBoxImageData/2014/02/17/15733453/Kombi-Ekling-Planicka.jpg
    Dučeovi „azuri"


    Samo takmičenje bilo je eliminaciono, tako da se od početka igrala osmina finala. Italijani su u prvom kolu uništili reprezentaciju SAD sa 7:1.

    Kontroverzi je bilo već na drugoj utakmici protiv Španije koja je završena rezultatom 1:1. Na snazi je tada bilo pravilo da se, ukoliko se meč završi remijem i ukoliko ne bude golova ni nakon produžetaka, igra novi meč. U toj prvoj utakmici, kako navode pojedini novinski izveštaji, suđenje je bilo katastrofalno.

    Meč je sudio švajcarski sudija Rene Merser koji je dopustio da se utakmica pretvori u boks meč. U ponovljenoj utakmici Italijani su pobedili sa 1:0 i plasirali se u polufinale. Za način na koji je sudio utakmicu, Švajcarska fudbalska federacija sudiju Mersera „nagradila" je doživotnom zabranom suđenja.



    Velika borba vođena je i u polufinalu gde su Italijani igrali protiv jedne od najboljih evropski reprezentacija, Austrijom, koja je nazvana „vundertim". Meč je sudio švedski sudija Ivan Eklind za koga se kaže da je podlegao pritisku Musolinija. Iako nema čvrsti dokaza, za Eklinda se kaže da je bio veoma naklonjen „Azurima" u mnogo spornih situacija. Jedini gol na meču postigao je novopečeni Italijan (bivši Argentinac) Enrike Guaita.

    Finale se igralo u Rimu na tadašnjem stadionu Narodne fašističke partije pred više od 50.000 gledalaca. Musoloni je tražio da utakmicu ponovo sudi Šveđanin Ivan Eklind koji je delio pravdu i na meču protiv Italije.

    Utakmica je privukla do tada neviđenu pažnju medija koji su okupirali stadion. Očevici govore da je Musolini napravio feštu i da je na stadionu dočekan kao Cezar neposredno pred borbu gladijatora.



    Pritisak na italijanske fudbalere je bio ogroman. Neki pričaju da je Musolni lično držao motivacioni govor svojim „azurima", dok druga svedočenja govore da je u svlačionicu samo stigla lična poruka dučea na kojoj je pisalo „pobedite ili umrite". Sam selektor Poci je navodno rekao fudbalerima „neka nam Bog pomogne ako izgubimo".

    Sudija Eklind je pred utakmicu navodno pozvan i na večeru sa Musolinijem gde je bio podvrgnut dodatnom pritisku, dok su već tada na videlo izbijale mnoge optužbe za korupciju. Nepotvrđeni podaci govore da je Eklind u finalu više puta oštetio Čehoslovačku, jednom za penal i nekoliko puta što je propustio da isključi italijanske fudbalere zbog grube igre. Ipak, svi ovi navodi su nepotvrđeni, jer je Eklind nastavio svoju sudijsku karijeru i posle Mundijala.



    Sama utakmica bila je spektakl. Viđena je epska borba dve fudbalske filozofije, lepršavaog, tehnički savršenog stila koji su gajili Čehoslovaci i disciplinovane i taktički besprekorne igre Italijana.

    Do prednosti su prvi došli Čehoslovaci golom Antonina Puca u 71. minutu. Italijani su uspeli da izjednače golom još jednog „Argentinca" Rejmunda Orsija u 81. minutu. Pobedu Italijanima doneo je Anđelo Skjavio u petom minutu produžetka, nakon asistencije Đuzepea Meace.



    Trijumf Italije u Rimu je zacementirao popularnost Musolinija. Cilj je ispunjen, Italija je kroz organizaciju velikog sportskog takmičenja i trijumfom na njemu poslala jasnu političku poruku celom svetu.

    Dve godine kasnije, Adolf Hitler će sličnu poruku poslati na Letnjim olimpijskim igrama u Berlinu i Zimskim olimpijskim igrama iste godine u Garmiš Partenkirhenu. Nakon Drugog svetskog rata mnoge države sveta koristile su ovaj recept i (zlo)upotrebljavale su velike sportske manifestacije za promociju političkih poruka i stavova. Situacija je slična i danas.






    Piše: Nikola Simić/rts.rs
    « Zadnja izmjena: 18.02.2014, 00:39 mdacha »

    Offline King Pablo™

    • El Patrón
    • Staff
    • *
    • Postova: 29790
    • Total likes: 3104
    • I don't play FM to win, I play for blood.
      • Awards
    Odg: Dučeovi „azuri"
    « Odgovori #1 : 20.02.2014, 11:22 »
  • Publish
  • Zanimljive tekstove pronalaziš mdacha i volim ih čitati...

    Samo drugi put ne koristi Bold na ovom fontu jer "ubija" oči

    Ostalo sve super, pregledno, zanimljivo

    Offline JustDax

    Odg: Dučeovi „azuri"
    « Odgovori #2 : 20.02.2014, 11:31 »
  • Publish
  • Veoma zanimljiv tekst svaka čast :)